sve češće...
Jučer me je opet sustigla nostalgija, i opet sam, po tko zna koji put upisao tvoje ime u google i opet nisam znao tvoje prezime...
Sklopio sam oči,tvoj glupavi podsmjeh tutnjao mi je u ušima,ogromne,tamne oči bljeskale su u mojim starim zjenicama.
Opet sam shvatio da mi je samo to od tebe ostalo,ali opet-to mi je sasvim dovoljno da te stvorim u svojoj na svu sreću bujnoj mašti.
Ti opet stojiš u nekoj pijanoj gomili,jedva vidljiva ispod oblaka dima,i smješkaš se,razgovaraš sa nekim starijim čovjekom...U ruci držiš čašu,polupraznu čašu i pališ cigaretu,vjerovatno želiš biti nevidljiva. I stojiš,razgovaraš,piješ i pušiš i uopće,uopće ne znaš da sam tu,nisi me ni vidjela.Ja sam stajao tu sat-dva,ne znam,vrijeme je teklo brzo dok sam te gledao...
Ti si bila pijana i umorna,naslonjena na stol...malo i spavala...lijepa si dok tako malo spavaš...ali ipak sam te odlučio probuditi,ti si samo dignula glavu,okrenula svoje velike,tamne oči prema meni i nasmijala se. To mi je bilo dovoljno.
Ne znam sjećaš li me se danas... Ni tražiš li me možda na googleu,volio bih da je tako,jer mrzim kišu,jesen,zimu...
Čestitamo!
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.